Mostar, 25. listopada 2020. – Ima nekih sudbina i osoba u hrvatskoj povijesti o kojima se ne zna dovoljno. Iz jednog razloga jer se o njima ne smije javno govoriti, iz drugog razloga jer nam povijesni izvori nisu odveć dostupni, ali unatoč tome izazivaju neko posebno poštovanje i divljenje. Između ostalih, to se svakako odnosi na Katarinu Kosaču Kotromanić koju franjevački red slavi kao blaženicu.
Osim što je nastojala politički djelovati, povijesni ju izvori spominju kao onu koja se u svojoj patnji za vlastitom djecom i propalim bosanskim kraljevstvom, sva dala u pomaganje ljudima i živjela produhovljenim životom franjevačke trećoredice u jednom samostanu, strpljivo noseći svoju bol. Mnogo je ispričanih priča o sudbini kraljice Katarine kao i o sudbini zemlje koja pati i danas jednako kao u prošlosti.
Nepobitna činjenica svakako je angažman i utjecaj Katarine Kosače Kotromanić kao jedne od rijetkih žena koje su ostale zapamćene u srednjovjekovnoj povijesti bosanskog kraljevstva. Ona se zato i danas, kroz mnogobrojne pjesme, priče, legende, običaje i narodne predaje štuje kao hrvatska narodna junakinja te osoba koja je u jednom turbulentnom vremenu bez obzira na osobnu tragediju smogla snage do kraja života boriti se i brinuti za svoju zemlju.
Kraljica Katarina do svoje je smrti sačuvala crte dobrote i plemenitosti. Iako slomljena tugom zbog gubitka svega što je imala, ostala je do kraja odana svojoj domovini i narodu.
I dan danas se borimo za Bosnu i Hercegovinu. Moramo imati slogu našega naroda, zajedništvo, mir, slobodu i dostojanstvo. Samo tako ćemo doprinijeti osobnoj i zajedničkoj sigurnosti i napretku naroda, grada i države. Ne smijemo zaboraviti korijene na kojima smo postali i opstali, te vratiti se njima. Naša zadaća je da nešto doprinesemo za naš narod i dostojanstvenu sadašnjost i budućnost. Mjesto rođenja kraljice Katarine, ovdje na Humu, mjesto je za obnovu pamćenja. Oko može vidjeti ono što je oko nas, ali samo duša može vidjeti ono što je već u nama.